Golub i evolucija

Napisala Niara.

Članak o golubu u kojem se citira Scott D. Weitzenhoffer:
”Raspravljati o temi evolucije s kreacionistom je poput pokušaja da igrate šah s golubom; porušit će figure, posrati se na ploču i odletjeti nazad u svoje jato po potvrdu svoje pobjede.”, pobudio je u meni more drugih uporednih misli, viđenja i slika, koje ovdje prenosim u ovom napisu.

http://www.besplatne-slike.net Potpuno besplatne slike visokog kvaliteta.

Kada se upustimo u raspravu s nekim čovjekom, neovisno o kojoj temi – koji još nije spreman svoja prirodna čula, srce i um, (bez ocjenjivanja ili vrednovanja) koristiti otvoreno, nepristrano, kao mogućnost skupljanja novih utisaka i iskustava u unaprjeđivanju vlastitog razvoja – naići ćemo u prvi trenutak na skoro neprobojnu prepreku. Vjerovatno se većina nas tijekom svog života već susrela s takvim odbijanjem.

Zašto odbijanje?

Kao i u svemu i ovdje se radi o stupnju ljudske SVIJESTI.
Golub – kako se u gore navedenoj izreci spominje – ne može prijeći granice svog djelokruga, unaprijed određenog programom i kôdom usađenim u njegovim genima. Na taj način ostaje golubovo ponašanje i djelovanje za vrijeme njegovog cijelog zemaljskog života nepromijenjeno, kao i ono orla, ovce ili bubamare. Kako inače?

No, da li se čovjek također kreće unutar iste nepromijenjive matrice ili je izlazak iz njenih ograničenja moguć?

Odgovor je jasan – čovjek je jedini između svih ostalih životnih oblika na Zemlji, koji nosi u sebi iskru SVIJESTI spoznaje samog sebe i raspolaže slobodnom voljom.

Što to znači u biti?

To se može prikazati ovako. Sve životinje žive i djeluju unutar kruga svojih unaprijed programiranih mogućnosti, tj. podliježu instinktu i žive u potpunom skladu s prirodnim zakonima, izmjenom godišnjih doba; pare se uvijek u vrijeme, kada su najpovoljniji uvjeti za daljnje održavanja vrste i donose mlade na svijet u doba, kada ima izobilje hrane – naime u proljeće. Umno djelovanje, voljno? Ne – instinktivno i unutar okvira predviđenog programa.

U redu, vratimo se čovjeku. U čemu se dakle čovjek razlikuje od životinja? Već sam spomenula da je to SVIJEST o spoznaji SEBE i slobodna volja.

Međutim, samim rođenjem i preuzimanjem tijela – kao jednog od oblika postojanja na Zemlji – i mi ljudi nosimo u sebi razvojnu ljestvicu svih životinja, njihove emocije i instinkte i naša je zadaća kao svjesnih bića, uzdići se svjesno iznad tih niskih životinjskih emocija (podložnih instinktu), oplemeniti ih i podići na višu razvojnu ljestvicu i shvatiti da postoji nešto više u životu od onog osnovnog kalupa, potrebnog za preživljavanje – „u se, na se i poda se“.

I? Je li to stvarno SVE što očekujemo od života? Da li u tome nalazimo ispunjenje – ili postoji još nešto u našem duhu, u našem srcu? Hm? Da, da, svi mi osjećamo tu neku neopisivu, često jedva primjetnu čežnju za “promjenom”, neko ne uvijek objašnjivo unutarnje nezadovoljstvo, koje nas tjera da se damo u potragu i možda ostavljamo utabane staze naših predaka, puteve predviđene planovima naših roditelja, za “sigurnim” životom, zaposlenjem, karijerom …

I možda u trenucima tišine, na pitanje: Je li TO zaista SVE što mogu očekivati od života? – tihi glas u srcu jasno odgovara – „NE, ima tu još nešto drugo, skriveno unutra u tebi – nešto od čega su istkani tvoji SNOVI, skoro neizdrživa ČEŽNJA u dubini, SJAJ u tvom pogledu, usmjerenom u jasnoj noći prema nebu i zvijezdama, TOPLINA koja ti grudi ispunja i zamagljuje suzama oči kad misliš na svoje dijete, UZVIŠENOST tvojih osjećaja dok promatraš IZLAZAK SUNCA, MIR u srcu kad sklopljenih očiju sikaš krajolik jednog boljeg svijeta.“
Da i ja OSJEĆAM i ZNAM da su te skoro nečujno izgovorene riječi Istina, Istina koju želim živjeti, koja mi daje osjećaj ispunjenja i pripadnosti …

I ja ne želim preživljavati – JA želim živjeti …

NEKOLIKO PITANJA KOJA SI MOŽEMO POSTAVITI:

Mogu li u sebi prepoznati dijelove goluba?

Uzleti li češće taj golublji dio u meni, s namjerom da poruši ono što su moji braća i sestre ljudi izgradili, s jedinom namjerom da posere „tuđe“ tvorevine, mišljena, stavove, ideje i sve što nije u skladu s njegovim nazorima, povuče u blato ne-svijesti? Zašto? Da bi zadržao onu sliku svijeta oko sebe koju je stvorio – jer nije sposoban zamisliti si neki drugi oblik postojanja osim svog vlastitog – života goluba.
Takav način je suženi pogled, ograničen i destruktivan i nosi u sebi značajke: rušenja, pobijanja, omalovažavanja, zavisti, sebičnosti, razdvajanja, odbijanja, mržnje itd., itd.

Mogu li u sebi prepoznati dijelove orla iz priče „Orao koji nije htio letjeti“?

Uzleti li češće taj orlov dio u meni, s namjerom da još više uzdigne i oplemeni ono što su moji braća i sestre ljudi izgradili? Potpomaže i podupire li „tuđe“ tvorevine, mišljena, stavove, ideje, s jedinom namjerom da iz njih proizađe još nešto uzvišenije? Da bi zajednički izgradili nešto novo – jer je sposoban zamisliti si svjetliji oblik postojanja od onog u kojem trenutno živi.

Takav način je otvoren, konstruktivan i nosi u sebi značajke: izgradnje, poticanja, priznanja, divljenja, velikodušnosti, zajedništva, prihvaćanja, ljubavi itd., itd.

Kojem dijelu u sebi želimo davati više hrane, onom goluba ili orla?

Zaključak: Je li još potrebno napomenuti, da sve što činimo drugima – činimo u stvari samo sebi. I u tome ne leži nikakav skriveni preneseni smisao, već stvarnost. Pogledajmo to pobliže.

Sve što vidimo u drugima – prepoznajemo u sebi, jer inače ne bi bili u stanju to vidjeti (zakon ogledala). Npr. ako se divimo odlikama ili djelima nekog čovjeka, prepoznajemo te iste odlike u sebi – iako ih možda ne živimo – ali imamo sposobnosti ostvariti ih. Kada „poseremo“, omalovažimo drugo živo biće – bez obzira čovjeka, životinju, biljku ili najsitnijeg – prepoznajemo tu „nižu vrijednost“ u sebi i u stvari omalovažavamo same sebe.

Sve s čime i kime se susrećemo u životu, pozvali smo na ovaj ili onaj način sami u svoj život, da bi prepoznali još nesvjesne i neriješene emocije i time stojimo pred ispitom zrelosti, jer u biti nije važno ŠTO nam se događa (makar je neki puta po našem osjećaju ili mišljenju teško) već KAKO se mi prema i u stvorenoj situaciji odnosimo.
Druge ljude koristimo samo kao polje projekcije vlastitih, već spomenutih neizbavljenih/neprerađenih osjećaja i preko toga privlačimo u život uvijek iste ljude, uvijek iste situacije (zakon privlačnosti-magneta; isto privlači isto) – dok konačno spoznamo da se radi samo o našim emocijama koje su ostale u nekom tamnom kutu, odbačene, zaboravljene, napuštene, nepriznate i nevoljene – npr. u trenutku kad smo šutjeli, a trebali smo govoriti; ili kad smo govorili, a trebali smo šutjeti. U takvoj ili sličnoj situaciji smo zatajili svoju pravu snagu, ponizili, odvojili i jedan dio sebe protjerali u tamu podsvijesti i zaborav i ti djelovi sada žele biti izliječeni i opet postati dio nas. Zato se ponavljaju uvijek iste/slične situacije, s uvijek istim porukama. I uvijek kada netko pritisne na dugme s natpisom „omalovažavanje“, iskoči iz spremišta strijela s tim natpisom i mi smo spremni odapeti ju.

No, možda bi bila dobra ideja pogledati u taj neki tamni kut podruma i malo ga osvijetliti i uzeti u ruke strijelu s natpisom „omalovažavanje“ (nemaš pojma, glup si, od tebe neće nikad postati ništa, kakav si … itd.), toljagu s natpisom „strah“ (ako to napraviš, može ti se dogoditi …, nemoj ići onamo, onaj bi ti mogao …, bolje ostani doma, jer …, itd.), koplje s natpisom „???“ sigurno i sami pronalazite pogodne nazive starih povreda, kada smo se osjećali pokunjeno, oslabljeno, povrijeđeno, bez podrške, bez ljubavi, brige, mali i nejaki, izručeni bez zaštite …

No, koliko god bile bolne takve, bezbroj puta nanesene nam rane, sve je to bilo recimo u prošlosti, a mi živimo danas i imamo izvanrednu priliku spoznati i izliječiti ih, jer još uvijek kada se na njih pritisne, izazivaju bol i neumitno traže melem.

I prije nego automatski, nepromišljeno, odapnemo strijelu u pravcu drugoga, osvrnimo se na kratko unatrag i pogledajmo kako izgleda to prastaro, već stoljetnom prašinom prekriveno spremište u kojem smo odlagali sve svoje lukove, strijele, mačeve i toljage i uvidimo da i dan danas posežemo za tim istim rđavim lukovima i kopljima.
Usmjerimo zraku SVJETLA na to „oružje“ koje još uvijek koristimo za „obranu od napada i povrede“. Možda je sada baš pravo vrijeme da malo počistimo i oslobodimo podrum od starih prljavština prošlosti i čak spoznamo da nam stvarno više ne koriste i odlučimo osloboditi se tih prastarih ograničenih uvjerenja – uzdahnemo punim plućima i vinemo se u visine prema SUNCU – laki i slobodni kao ORAO.

Možda preostaje još zadnje malo pitanje: „A kako da izliječim te stare povrede?“

Čarobna riječ i melem su OPRAŠTANJE – sebi i drugima.

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Općenito. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s